Četvrti splitski srednjovjekovni epitaf

Nadgrobni natpis splitskoga nadbiskupa Krescencija († 1112)

Vita salus cunctis qualis sit, cernitur urnis,
In quibus ossa, cinis remaneat [!] de corpore vili,
Quantumcumque boni gessit, quantumque decoris.
Urbe fuit, dicta Spalatum, Crescentius ista
Pontificum presul. Nunc mundi floribus exul.

Kakav je život spas svima, vidi se pò grobovima:
U njima pepeo, kosti – od tijela to bezvrijedna osta,
Kolika god da je djela izvršio dobra i smjela.
Krèscencij u tom gradu, što imenom Split ga znadu,
Bio je prvosvećènik; sad čarima svijeta izgnanik.

(Prepjevao Bratislav Lučin; dosad neobjavljeno.)

Filološka napomena

Urna, ae, f. prema Niermayeru (Mediae Latinitatis lexicon minus) znači "sarkofag". Krescencijev natpis uklesan je na sarkofagu kraj splitske stolnice.

Tema za razmišljanje

Za početak prvoga stiha nalazim samo jednu paralelu:

Vita salus cunctis, Domino donante, puellis,
Perpetuumque *** in tempora longa fiat.
(Ovdje: x)

Znači li to da bismo ga mogli razumjeti kao obraćanje čitateljima? Dakle ovako:

Vita, salus cunctis. Qualis sit [sc. is qui hic iacet], cernitur urnis,

To bi zahtijevalo da se prihvati ponešto prejaka elipsa (ovdje u uglatim zagradama) i da se množina urnis uzme kao diktat sroka.

"Književni dodatak"

Evo popisa dosad na ovom blogu objavljenih epitafa, u kronološkom slijedu:

Lovre (1099)
Krescencije (1112)
Toma Arhiđakon (1268)
Lav Cacete [?] ("Lav de Albertis") (1296)

Usporedimo li njihova formalna i sadržajna svojstva, zapazit ćemo da je najraniji među njima ujedno i tehnički najizbrušeniji. Ima u njemu i učenih (teoloških) sadržaja, tj. ne donosi tek biografske natuknice, moralističke opaske i upozorenja o prolaznosti, kao tri kasnija teksta. Visoku tehničku razinu Lovrina epitafa zapazio je već R. Katičić (Litterarum studia, str. 545):

"Tekst je pjesma koja se sastoji od šest daktilskih heksametara, građenih vrlo dobro za srednjovjekovne prilike. [...] Kakvim ga poznajemo iz povijesti i iz književnosti, takav je Lovro i u svojem pjesničkom epitafu: dotjeran i nepopustljivo zahtjevan. U njem je upravo utjelovljeno novo vrijeme viših dometa litterarum studia u duhovnom ozračju dalmatinsko-hrvatske crkve. On je dao ponovno napisati stare legende svetih salonitanskih mučenika da bi zadovoljio stilističke kriterije svojega vremena. Natpis na njegovu sarkofagu, tko god da ga je ispjevao, ostaje vjeran njegovu shvaćanju."

Dodajem: zavodljiva je pomisao da je epitaf možda sastavio baš onaj koga je splitski nadbiskup zamolio da se zadrži u Splitu i dotjera stare legende: Adam Parižanin, za kojega Toma Ahiđakon dodaje da je bio "izvrsno izobražen u umijećima" te da je sastavio himne o sv. Dujmu, pisane "metričkim govorom". (Tomino izvješće v. ovdje: [x].)

Za dalje istraživanje možda nije nezanimljiv podatak da se metafora "uzde smrti", koju čitamo u Lovrinu epitafu (qui mortis stringor habenis), nalazi i u pjesmi De bellis Parisiacae urbis, što ju je oko godine 890. ispjevao Abon, redovnik pariške opatije Saint-Germain-des-Prés (ac tellure ferunt crudeles mortis habenas, usp. ovdje [x]).

Napokon, valja spomenuti i heksametarski distih (s leononskim srokovima):

Quos precio tali voluit Deus appreciari,
Eternis poenis hos non det mortis habenis.

On pripada skupini jednostišnih ili dvostišnih natpisa namijenjenih križu, objavljenih u jednom od kodeksa benediktinca Froumunda iz Tegernseea (oko 960 - oko 1008) (usp. MGH VIII, Epistolae selectae, tom. III, str. 99 [x]).

Trankvil piše Janu Łaskom

Uskoro će se navršiti 481. godišnjica donjega pisma Trankvila Andreisa (poslano je 17. lipnja 1530. iz Carigrada), te 111. obljetnica kako je objavljeno na 39. stranici knjige Wierzbowski, T.: Materyały do dziejów piśmiennictwa połskiego i biografii pisarzów polskich, Druk L. Szkaradzińskiego i S-ki, 1900. Danas — takva su vremena — možemo ga čitati u digitalizatu vrijedne inicijative archive.org. Povjesničar će naći u pismu pokoju sitnicu o Osmanlijama i Ludoviku Grittiju, o hrvatsko-poljskim odnosima da i ne govorimo. Ispričavam se zbog odsutnosti prikladnih dijakritika u poljskim riječima. Unutar uglatih zagrada su tekstovi fusnota.

64. Tranquillus Andronious do Jana Łaskiego iun. 1) [Rekopis Cesarskiej Bibliotek Publicznej F. XVII. 57, fol. 24; por. Wierzbowski, Bibliographia polonica, vol. I, No 450.

(Przesyla mu biezace wiadomosci).

Konstatynopolj, 17 czerwca 1530.

Rev-me domine, salve! Mag. d-nus Stanislaus de Lasco, frater V-rae Rev. Dom., discedens hinc, commendavit mihi iuvenem Witoslawski, quem redemit Constantinopoli, ut eum ducerem mecum Hungariam, inde mitterem ad V-ram Dom. Rev. Arbitrabamur enim me ineunte vere in Hungariam rediturum esse, sed continua per tres menses flagitatione nunquam potui missionem impetrare. Nunc itaque, quod certo scio, mihi adhuc manendum esse hic aliquot menses, volui dictum iuvenem isthuc mittere per Moldaviam, commendavique interpreti moldavorum: ex ipso Vra Rev. Dom. et successum fratris sui et omnem statum meum cognoscet. Hoc autem adfirmo me vestrae familiae addictum et cupidissimum esse, optavique occasionem declarandae huiusce meae voluntatis. Hic ferme nihil novi est, nisi quod iste potentissimus Imperator circumcidit tres liberos selemnibus(!) ludis et commessationibus, affirmaturque certis auctoribus in sequentem aetatem facturum esse novam expeditionem contra Carolum. Magnificus Dominus Gritti 2)[2) Ludwik, na obrone Budy zagrozonej przez wojska Ferdynanda I.] ad tres dies paucis comitibus mutatis equis summa celeritate contendit in Hungariam, quam Ferdinandus cum tenere non potest, decrevit evertere. Rev. d-nis Gnesnensibus et Plocensibus cupio a V-ra Rev. Dom., si commodum erit, commendari. Aniano 4)[4) Poeta francuz, por. Zakrzewski, Hosii Epistolae, I, 36.] et Caligulae item iucundo ordine. Deus fortunet omnes cogitationes V-rae Rev. Dom., cui me unice commendo. Constantinopoli, postridie Corporis Christi 1530.

V-rae Rev. Dom. servitor Tranquillus.

Još jedan splitski srednjovjekovni epitaf

Nadgrobni natpis Lava Cacete [?] ("Lava de Albertis") († 1296)

Quam miser est et erit qui gaudia mundi querit,
Nam sua dulcedo delabitur ordine fedo:
Prebet sub mellis dulcedine pocula fellis.
Cuncta relinquentur nec plus hic invenientur.
Nonne vides mundum miserum et in omnibus nudum? [correxi ex undum]
Omnibus hoc Leo dico ne se dent inimico,
Nam sic viventes facit et miseros et egentes.
Cordis in aure repone me moriente Leone
Abiectoque foris ceno carnalis amoris.

Dominus Leo Cacete [?] istum elegit locum sue quietis pro se et suo filio Stephano ac suis omnibus heredibus, in quo loco et quiescit sepultus.
Anno Domini MCCXCVI, mense Decembri, die XX.


Kako je jadan, i bit će, tko svijeta radosti ište,
Jerbo njegova sladost po redu pada u gadost:
On pod slatkošću meda gorčinu nudi nam jeda.
Sve će se ostaviti, i neće već nađeno biti.
Ne vidiš li da bijedan taj svijet je, i golosti predan?
Ja, Lav, velim to svima, nek dušman ne ovlada njima,
Sve bo što žive na svijetu u jad on tjera i bijedu.
Srca u uho pohrani što ja, Lav, mrijuć obznanih,
Putene ljubavi svaku odbacivši od sebe ljagu.

Gospodin Lav Cacete [?] odabra ovo mjesto pokoja za sebe, za svojega sina Stjepana i za sve svoje baštinike, te na ovom mjestu i počiva pokopan.
Godine Gospodnje 1296, mjeseca prosinca, dana dvadesetoga.

(Prepjevao Bratislav Lučin; dosad neobjavljeno.)


Natpis (uzidan u klaustru samostana franjevaca konventualaca u Splitu) zadavao je glavobolje pri odčitavanju, naročito glede imena koje (zasad) čitam "Leo Cacete" [?], a koje se čitalo "Leo de Acuteis", "Leo de Albertis", "Leo de Acete" i sl.; usp. "Alberti, Lav", HBL I, i članak A. Duplančića "Nekadašnje groblje kod splitskih konventualaca", "Kulturna baština" 16 (1985), str. 45-56 (50). U knjizi R. Katičića "Litterarum studia" ovog natpisa nema.

O književnoj strani natpisa nije se uopće pisalo, pa dosad nije zapaženo da je tekst sastavljen kao citatni kolaž iz odulje pjesme "Carmen paraeneticum ad Rainaldum" (poznate i kao "Contemptus mundi minor") Pseudo-Bernarda iz Clairvauxa. Stihovi predloška (obrojčeni), koji su uporabljeni za Lavov nadgrobni centon, glase ovako:

Cordis in aure sonent, et sic retinere memento (6)
Nonne vides mundum nimis infirmum et moribundum (34)
Cuncta relinquentur, nec post haec invenientur (81)
Praebens sub mellis dulcedine pocula fellis (87)
Omnibus hoc dico, ne se subdant inimico (93)
Noli confundi misera dulcedine mundi (95)
Nam sua dulcedo dilabitur ordine foedo (96)
Nam sibi credentes faciunt miseros et egentes (164)
Quam miser est, et erit, qui mundi prospera quaerit (187)
Vivent jucundi qui spernunt gaudia mundi (273)
Quae tibi nunc dico si serves corde pudico (279)

Ova slagalica (slaganjem koje se svatko može lako sam pozabaviti) govori barem dvoje:
1. tekst je - koliko mi je poznato - rijedak primjer centona u domaćem srednjovjekovnom latinitetu;
2. u Splitu se potkraj 13. stoljeća čitala poezija (Pseudo-) Bernarda iz Clairvauxa.

Pogledaju li se dva na blogu već objavljena splitska epitafa, uočit će se da su leoninski stihovi bili njihov omiljeni versifikacijski medij.

Za fotografiju ploče zahvaljujem Branku Joziću iz "Marulianuma". Čitatelje bloga (ima li ih?) pozivam da ponude svoje čitanje.

Ciceron u Imotskome

"Najstarija i najvrjednija knjiga koju [imoćanski] franjevci čuvaju u svojoj knjižnici jest rukopisni kodeks Marka Tulija Cicerona". Ono što nisam znao jest da je taj kodeks nastao u Veneciji 1422, da su ga naručili humanisti Francesco i Ermolao Barbaro, da je pisar, po svemu sudeći, Giovanni Aretino. O tome je pisao 1969. M. Regoliosi, u drugom dijelu članku o novim istraživanjima o Tortelliju (M. Regoliosi, 'Nuove ricerche intorno a Giovanni Tortelli' , Italia Medioevale e Umanistica, 9 (1966), 123-189; 12 (1969), 129-196), a 1988. Martin C. Davies u časopisu Humanistica Lovaniensia (Davies, M. C. (1988), 'An Enigma and a Phantom: Giovanni Aretino and Giacomo Languschi', Humanistica Lovaniensia 37, 1–29), a .

Nešto nakon Daviesa, kodeks je opisao i analizirao i Hrvatin Gabrijel Jurišić, "Nepoznati Ciceronov kodeks u Imotskom", Čuvari baštine, Imotski, 1989, 391-405 (Jurišić ne spominje ni Regoliosija ni Daviesa).

Što to znači za nas? Dobro bi bilo sigurno znati kada je kodeks stigao u Imotski (možda kasno; Jurišić pretpostavlja: "U Imotski kodeks je donio vjerojatno fra Paškal Vujičić [1826-1888], biskup i posljednji apostolski vikar u Bosni, koji je rodom bio iz Glavine"). No, bez obzira na provenijenciju, sada je dio naše baštine; valja iskoristiti Jurišićev opis, te usporediti tekstove u kodeksu s rukopisnom tradicijom ondje sačuvanih Ciceronovih djela. Odlična građa za diplomski rad, kolege!

U ime oca

Prenosimo poziv, verbatim:

DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Trg bana J. Jelačića 7/I, Zagreb
*Susreti u DHK* - Tribina

Sa zadovoljstvom pozivamo sve ljubitelje književne baštine na predstavljanje nove knjige u uglednoj ediciji "Sabrana djela Marka Marulića"

Latinska manja djela II.
Književni krug Split, 2011.

Knjigu, koju je nastala zahvaljujući priređivačkom i prevoditeljskom radu Vedrana Gliga, Veljka Gortana, Nevena Jovanovića, Darka Novakovića i Vlade Rezara, predstavit će:

akademik Mirko Tomasović
akademik Darko Novaković
doc. dr. Neven Jovanović

Voditeljica Tribine DHK
Lada Žigo

U ime oca hrvatske književnosti!

Očekujemo Vaš dolazak u DHK,
6. lipnja 2011. u 12 sati!