Epitaf Petra Črnjina

Tam sordente domo perspice quid sit omo!
In rebus stultis studui nichil utile multis,
Et dum vigui, terror in orbe fui.
Parum aduc dicam de mei corporis [vitam].
Dum vicxit in mundo valatus munere, [fundo,]                      5
Ingenio lucxit Petrus; sua quam bene duxit!
Omnia despecsit, cor semper ad e[ter]a vecxit.
Templum fundavit cum menibus et [d]ecoravit,
[H]ic obdormivit, cum spiritu a[st]ra petivit.
Dominus ascribit, Dabrus hic me pe[r]fecit.                         10

Tu gdje taj prljav je stan, gledaj što čovjek je sam!
Težih za stvarima ludim, za ničim što mnogima prudi,
I dok mi trajaše dah, svijetu bjeh trepet i strah.
Malo još kazati mogu o svojega tijela životu.
Živ dok bješe na svijetu, po ugledu jak i imetku,                    5
Blistaše Petar duhom, sve vođaše sigurnom rukom.
Preda sve preziru pukom, srce sveđ k nebu ga vuklo.
Podiže hram i zid tvrdi, za ures njegov se skrbi.
Ovdje usnuvši leže, duhom k zvijezdama težeć.
Gospod određuje, Dobre me dovršio tu je.                            10

(Prepjevao Bratislav Lučin; dosad neobjavljeno.)

Za cjelinu, a napose za 9. stih, usp. ovdje: [x]