Četvrti splitski srednjovjekovni epitaf

Nadgrobni natpis splitskoga nadbiskupa Krescencija († 1112)

Vita salus cunctis qualis sit, cernitur urnis,
In quibus ossa, cinis remaneat [!] de corpore vili,
Quantumcumque boni gessit, quantumque decoris.
Urbe fuit, dicta Spalatum, Crescentius ista
Pontificum presul. Nunc mundi floribus exul.

Kakav je život spas svima, vidi se pò grobovima:
U njima pepeo, kosti – od tijela to bezvrijedna osta,
Kolika god da je djela izvršio dobra i smjela.
Krèscencij u tom gradu, što imenom Split ga znadu,
Bio je prvosvećènik; sad čarima svijeta izgnanik.

(Prepjevao Bratislav Lučin; dosad neobjavljeno.)

Filološka napomena

Urna, ae, f. prema Niermayeru (Mediae Latinitatis lexicon minus) znači "sarkofag". Krescencijev natpis uklesan je na sarkofagu kraj splitske stolnice.

Tema za razmišljanje

Za početak prvoga stiha nalazim samo jednu paralelu:

Vita salus cunctis, Domino donante, puellis,
Perpetuumque *** in tempora longa fiat.
(Ovdje: x)

Znači li to da bismo ga mogli razumjeti kao obraćanje čitateljima? Dakle ovako:

Vita, salus cunctis. Qualis sit [sc. is qui hic iacet], cernitur urnis,

To bi zahtijevalo da se prihvati ponešto prejaka elipsa (ovdje u uglatim zagradama) i da se množina urnis uzme kao diktat sroka.

"Književni dodatak"

Evo popisa dosad na ovom blogu objavljenih epitafa, u kronološkom slijedu:

Lovre (1099)
Krescencije (1112)
Toma Arhiđakon (1268)
Lav Cacete [?] ("Lav de Albertis") (1296)

Usporedimo li njihova formalna i sadržajna svojstva, zapazit ćemo da je najraniji među njima ujedno i tehnički najizbrušeniji. Ima u njemu i učenih (teoloških) sadržaja, tj. ne donosi tek biografske natuknice, moralističke opaske i upozorenja o prolaznosti, kao tri kasnija teksta. Visoku tehničku razinu Lovrina epitafa zapazio je već R. Katičić (Litterarum studia, str. 545):

"Tekst je pjesma koja se sastoji od šest daktilskih heksametara, građenih vrlo dobro za srednjovjekovne prilike. [...] Kakvim ga poznajemo iz povijesti i iz književnosti, takav je Lovro i u svojem pjesničkom epitafu: dotjeran i nepopustljivo zahtjevan. U njem je upravo utjelovljeno novo vrijeme viših dometa litterarum studia u duhovnom ozračju dalmatinsko-hrvatske crkve. On je dao ponovno napisati stare legende svetih salonitanskih mučenika da bi zadovoljio stilističke kriterije svojega vremena. Natpis na njegovu sarkofagu, tko god da ga je ispjevao, ostaje vjeran njegovu shvaćanju."

Dodajem: zavodljiva je pomisao da je epitaf možda sastavio baš onaj koga je splitski nadbiskup zamolio da se zadrži u Splitu i dotjera stare legende: Adam Parižanin, za kojega Toma Ahiđakon dodaje da je bio "izvrsno izobražen u umijećima" te da je sastavio himne o sv. Dujmu, pisane "metričkim govorom". (Tomino izvješće v. ovdje: [x].)

Za dalje istraživanje možda nije nezanimljiv podatak da se metafora "uzde smrti", koju čitamo u Lovrinu epitafu (qui mortis stringor habenis), nalazi i u pjesmi De bellis Parisiacae urbis, što ju je oko godine 890. ispjevao Abon, redovnik pariške opatije Saint-Germain-des-Prés (ac tellure ferunt crudeles mortis habenas, usp. ovdje [x]).

Napokon, valja spomenuti i heksametarski distih (s leononskim srokovima):

Quos precio tali voluit Deus appreciari,
Eternis poenis hos non det mortis habenis.

On pripada skupini jednostišnih ili dvostišnih natpisa namijenjenih križu, objavljenih u jednom od kodeksa benediktinca Froumunda iz Tegernseea (oko 960 - oko 1008) (usp. MGH VIII, Epistolae selectae, tom. III, str. 99 [x]).