(Ad somnum, 1466?)
Kimerijski dol možda tebi je log, možda neprozirne Noći
pod obzorom zapadnim postelju griješ;
možda te Lemno tvoj, domaćim nektarom pjana,
zadržo u toplu Pasitejinu krilu;
možda uz Jupitrov nebeski stol sjediš ko gost,
među bozima zvjezdanog svoda
(jer tko bi te, toli blaga, slao međ surove sjeni
pred dverima Orka gdje straže grozovite zvijeri?);
sad uz mene budi, o Sanče, ti kralju bogova i ljudi,
sad uz mene budi i muci tijela daj mir!
Sedme već zore blještavilo puca odagnavši tmine -
sve titra bolesna grud, tišti nas ležaj tvrd.
Zdravlje je teško narušeno, još teže nesanica ruši,
i prije roka snage mi krši.
Gdje nekoć bilo je tijelo sad koža na kostima visi,
maska je sad gdje bijaše lice.
Često pritišćem obraz i zazivam izgubljen počinak -
al ni na pritisnut obraz ne silazi on.
Odurne samo grozote na moje dolaze oči,
golemih noseva, paklena lika.
Takve je gledo Alkmeon, takve je gledao Orest,
i ti, Romule crni, kad pogibe Rem.
Nemilosrdni Višnji! Bez muke uz more zaliježu foke,
čitavu zimu prespavat će puh -
životinje već su vam važnije negoli ljudi,
iako klicu vâs naš nosi rod,
no to, što je trideset ljeta Endimion snio,
zbilo se kako bi bio Lunin užitak dug!
Sad uz mene budi, o Sanče, ti kralju bogova i ljudi,
sad uz mene budi i muci tijela daj mir!
Što bje do ljudskih umijeća, sve kušasmo; našoj se patnji
nikakav ne nađe lijek.
Ni ruža, ni ljubica, ni cvat divlje salate pomogli nisu,
ni bunika niti pijani ljulj.
Zalud aloja, miris anisa zalud,
mazanje hladnih slabina jalovo ostade,
na mene moći opija nisu djelovale,
djelovala nije mandragora na me;
očito, ja bih i guje s Fara podnio otrov
koji je tebi, Kleopatro, donio smrt;
mila me ne bi Sirena zvonkim zatravila glasom,
baš kao ni iz Eeje biljke čarobnice Kirke,
baš kao ni da mi tijelo silnom dotakne šibom
Merkurije, dodirom koji obara vječno pozorna Arga.
Sad uz mene budi, o Sanče, ti kralju bogova i ljudi,
sad uz mene budi i muci tijela daj mir!
Uz vode te Lete rodila noć, tvoja majčica,
indigo njedara, zvijezdama posuta.
Petama tvojim dala je krila, rogove čelu, sama je satkala
togu boje najtamnije rđe
i pratnju ti je dodijelila, navlas sličnu po ćudi,
evo ih, lijena Tromost i vlažan Pokoj,
evo ga, Zaborav koji odagnava ujede briga,
evo ga, Slobodno Vrijeme kornjačinih nogu;
ali na čelu su svima, po naredbi njenoj, nijeme Tišine,
da ustrajno tjeraju svaki i najmanji šum.
Ovi te sluge slijede, što god da činiš, vjerno,
ovi za tebe svladavaju sve što je rodio svijet.
Sad uz mene budi, o Sanče, ti kralju bogova i ljudi,
sad uz mene budi i muci tijela daj mir!
Kasan te Hesperus diže iz mračnih špilja,
Jasan te Lucifer natrag u špilju tamnu tjera.
Za dana se baviš sam sobom i slatkim božanstvom Bakhom,
pružen na postelji od ebana crnog;
u sumrak polijećeš i širom svijeta prosipaš
poizbor sjemenke maka narkotika:
čim one na zemlju padnu, i sela i gradovi,
i valovi morski, i guštare šumske utihnu.
Ti imaš moć i vjetrove koji se rvu u prostoru zračnom,
ti imaš moć i konje hitroga Sunca zaustavit;
ako poželiš, stat će pljusak što već iz oblaka pada,
zapet će nasred neba krivulje munja.
Tvoju nekoć je moć osjetio čuvar zlatnoga runa
Hidro, kao i grozna Meduza zmijokosna;
dok tobom svladana Zora grije svog Titona duže,
na uslugu Jupiteru put je udvostručila Noć.
Sad uz mene budi, o Sanče, ti kralju bogova i ljudi,
sad uz mene budi i muci tijela daj mir!
Nije moj nalog da za mjesto prikuješ dušmanske čete
kako bih na prepad pobio u taboru sve,
ni drskom da varkom uspavaš Gromovnika silnog,
što su Junonine molbe mnogi zavrijedile put -
kao onda kad je, nadmudrivši muža, tirintska jedra
otjerala s obala Troje na otok Koj;
kao onda kad je, požalivši Grka pred Trojancima uzmak,
lukavo zalegla na Idskoj Gori uz supruga svog.
Privolu molim - na to nitko od bogova žalit se neće,
to bi sam nebeski otac cijeniti znao;
privolu molim, bez rizika za te, a s korišću za me
(jer štetu za tebe ja htio ne bih da o tom mi ovisi spas).
Ali ne budeš li htio nakratko mi sklopiti oči,
doskora će ih na vijeke zatvoriti crna sestra tvoja.
Sad uz mene budi, o Sanče, ti kralju bogova i ljudi,
sad uz mene budi i muci tijela daj mir!
Neću nezahvalan biti; na livadi će se zelenoj dići
oltar, a na njemu, opet i opet, žrtava tebi dim.
Tu će ti biti prinesena jetra nježna snježnobijele guske,
drugom paljenicom bit će pijetao kitnjaste krijeste,
na što ću dodati još dva žbana zlatnoga meda,
i još toliko žbanova mlijeka s čistim miješana vinom.
Oče hranitelju svih stvari, najbolja česti kukavnog života,
po obnovi tvojoj su krepki i tijelo i duh,
ti si budućnosti znamen, na površinu zemlje šaljući
snove kroz dvoja vrata, ova i ona;
kratak ti bio dan, noć neka ti kao godina traje,
nek ti ne uzmanjka nikad dugočasja;
nek bi bez konca i kraja udovoljavala ljubavi tvojoj
najveća među najadama Venerinim.
Sad uz mene budi, o Sanče, ti kralju bogova i ljudi,
sad uz mene budi i muci tijela daj mir!
(preveo N. J, 2012)
Oznake: hrvatski latinizam, prijevod
